Razgovarali u Zagrebu 25. svibnja 2015.
Jedan od danas najzanimljivijih arhitekata mlađe generacije, Sami Rintala nije se u svom djelovanju nimalo približio operativnoj ili komercijalnoj praksi. Njegovi radovi poput Kirkenes Hotel ili House for Fire pokazuju efemerni i konceptualni karakter, a često su rezultat arhitektonskih radionica, budući da Rintala vjeruje u zajednički rad, u međusobnu razmjenu ideja bez obzira radi li se o studentima, lokalnom stanovništvu ili njegovom partneru Daguru Eggertssonu. Obrazovan na školi u Helsinkiju u duhu humanog finskog funkcionalizma, još obogaćenog fenomenološkom senzibilnošću Pallasmaae, Rintala je uvjeren, da treba smisleno oblikovati naše okruženje kako bi postalo dobro za život. Stoga se bavi problemom ljudskog habitata u projektima kao što su Element House, Box Home ili Cabinet Home, smatrajući da se na gradnji prebivališta ne smije privređivati profit. Isto tako pokazuje veliki senzibilitet prema prirodnim fenomenima koje često i neposredno doživljava ploveći između Lofotskog otočja. Stvara mirne objekte za promatranje i doživljavanje prirode kao što je most Høse iznad divlje bujice u planinskom norveškom krajoliku. Sami poštuje fenomen prirode, ali isto tako i ljudske potrebe i snove.
ORIS: Mogli bismo naći mnogo argumenata protiv arhitekture našeg vremena, ali ne radi se samo o spektakularnim građevinama koje troše puno resursa i energije. Postoje neki arhitekti koji poštuju prirodu, poštuju resurse, poštuju ljudske potrebe i ljudske snove. Navela bih tri imena: Glenn Murcutt, Smiljan Radić i Rintala Eggertsson. Kako Vi vidite svoj odnos prema drugoj dvojici arhitekata?
Rintala: Glenn Murcutt gostovao je na fakultetu u Helsinkiju na kojemu sam studirao devedesetih godina. Bio sam u majstorskoj radionici Juhanija Pallasmaae s Dagurom Eggertssonom, svojim kolegom. Glenn Murcutt je prijatelj Juhanija Pallasmaae i došao je održati predavanje, a nas se jako dojmila njegova iskrenost u vezi crtanja arhitekture i njezinog građenja te velika preciznost u izboru materijala, prirodnoj ventilaciji i veze s tlom. Dio našeg učenja bilo je shvatiti da isto možemo raditi i u svome okruženju. Mi smo i prije Juhanija Pallasmaae bili odgajani u toj finskoj tradiciji; prve dvije-tri godine studija studirao sam kod drugih profesora koji su poučavali o funkcionalističkoj, modernističkoj arhitekturi, tako da skok iz toga u pluralističkiji, senzibilniji, umjetnički utemeljen i fenomenološki svijet Juhanija Pallasmaae nije bio neposredan, a Glenn Murcutt je definitivno bio dio toga, tako da je lijepo čuti da bi tu mogla postojati neka veza. Ona postoji zato što je sastavni dio naše osnovne informacije o tome kako bismo trebali razmišljati o arhitekturi – lakoj i instrumentalnoj. Ranije nisam baš bio toliko upoznat s radom Smiljana Radića, no otkako sam počeo raditi i držati predavanja i seminare na različitim mjestima, sve više upoznajem njegov rad. Riječ je o slobodnom umjetničkom razmišljanju, a to mi se jako sviđa. Ekologija i održivost su jedna stvar, ali na umjetničkoj razini arhitektura je ipak toliko mnogo više od toga.